Nekada ženski satovi nisu ni postajali. Prvo su bili samo muški satovi i samo su muški to nosili. Moj djed koji je živio u selu pored Goražda je imao džepni sat i sjećam se da je kada bi išao negdje nosio odijelo na pruge i taj satić na lancu koji se vidio da visi. Nije se to stalno koristilo, ali kada se negdje ide, nosilo se. Nije puno ljudi to imalo, pogotovo na selu i to je meni kao djetetu bilo veoma interesantno.
Pitala sam se šta će mu sat u džepu, jer se sat nosi na ruci, ali je to vjerojatno bio imidž ljudi koji žive na selu. Kasnije sam i kroz filmove vidjela da se to tako koristi. Kada je sniman film Valter brani Sarajevo, vidjela sam da urar Kapetanović vadi taj sat iz džepa. To je vjerojatno bio neki simbol. Imala sam rođaka koji je radio vani, i on je donio taj sat starijem bratu i djedu, a moj otac ga je dobio za godišnjicu firme. Nekada se to dijelilo u firmama za 10, 15, 20 godina rada. Ali ne sjećam se da su se i ženski satovi tako dijelili. S obzirom na to da sam ja radila u Vranici, i on je radio prije mene i poslovođe su kupovale svojim radnicima te satove.
A ja si mislim, ženski satovi – zašto da ne? Vidite kako su satovi postali popularni preko noći. Kupio ovaj, kupio onaj, odoh i ja da kupim. Po mom mišljenju, neka je i staro, ako je bilo kvalitetno, ja sam za.
Danas bi ženski satovi morali biti za mlađu i srednju generaciju, do 45-50 godina jer stariji od toga jedva kraj s krajem sastavljaju. Dakle najviše bi kupovali ovi 35-40, a ovi mlađi od 25 još nisu došli do radnog mjesta, a već poslije 30 su generacije koje znaju raspoznati što hoće.